Postoji ta neka stvar u vazduhu koja me prati ovih dana. Sva je nekako teška za udahnuti, kao magla. Nekad je skoro možeš i videti. Tumara oko mene, pulsira mi u mozgu. Tako nekad stegne grlo, pa sedne na grudi. Ne mogu da dišem.
Evo prošlo je godinu dana od kad nisi sa nama. A strašno mi je jer mi se čini kako nisi tu čitavu večnost. Glupa je to borba- s jedne strane si tu 29 godina, a sa druge- nema te tek jednu. Kako to da prihvatim? Nisam ni mala, odrasla sam osoba, vaspitana pod tvojom lupom. I ja i ostalih četvoro. Usmeravani smo tobom, tvojim postojanjem i tvojim bićem. Tvojim dobrim bićem. Tako sam tužna, i ogorčena, i smešna sama sebi, jer, neko je pretrpeo i veći gubitak u životu, i nastavio je, a ja se vučem i kaskam, u vrzinom sam kolu. Nema izlaza iz tog osećanja kad mu dopustiš da u tebe uđe. Ima i toga da je to do osobe, i ja jesam takva, mlakonja i emotivac, koji voli da nosi ružičaste naočare života pa tako često bude ranjen. Počinjem da gledam sivim očima, da se zaštitim. Već vidim tuđe nedostatke, unapred znam kada je u pitanju tužan kraj, predviđam probleme. To je verovatno deo odrastanja, ali i pamet, logičko zaključivanje, iskustvo. Takav si i ti bio.
Jači od najmlađeg. Kad se samo setim šta ste vas dvojica sve radili, borili se, obarali ruke prstima, ne šakama, pa kao boksovali. Celo si mu društvo isprepadao kad smo bili klinci. Terao ih i psovao i galamio. Posle ih koristio za sve moguće poljoprivredne rabote. Nedostaješ mu, tom malom dečaku u telu džina.
Nedostaješ svima.
Bili smo danas na groblju. Bilo je teško vreme. I ta stvar koja me prati kao da mi je sela na glavu, i sabila noge u zemlju. Nije lako doći i posetiti vas dvoje, od kojih smo svi nastali. Vas koji ste od nas napravili ljude. Još je teže od vas se oprostiti, kada te se i praunuci sećaju. Ta dva mala klipana od 2 godine danas su te dozivala. Zamisli! Oni te neće upoznati, i nećeš ih zelenim Tomosom voziti u videoteku po crtani na kaseti, neće ti se smejati kako isplaziš jezik dok voziš traktor, neće ti stajati na dlanu kao mi, neće videti da si vredan kao mrav, ni kako si brinuo sam o sebi kad si ostao sam, neće sa tobom igrati šah, neće čuti kako vičeš dok se kruni kukuruz, nećeš ih obradovati jaretom za rođendan, neće znati ko je Musa Kesedžija i Vila Ravijojla, oni se neće usred zime kod tebe ogrejati, njih nećeš braniti od roditelja kao nas..
Žao mi je zbog toga.
Bilo je lepo danas, videti sve te ljude koji su vas voleli. Okupili smo se, jeli i ćaskali, kao u stara dobra vremena kada smo za slavu pravili cirkus, kada nam je celo dvorište bilo prepuno ljudi koji su jeli, pili i pevali od jutra do mraka, kada smo svi bili, bar naizgled, složni, kada ste vas dvoje bili među nama. Ta sećanja me raduju, daju mi spokoj, iako ne mislim da će mi se u životu tako nešto ponoviti. Ne daju mi nadu. Jer život je ironija. Uzme ti ono što poznaješ, ono što je, ne tvoje, već ono što si ti, a zauzvrat ti pošalje neke druge, čudne ljude, neke koji ne pripadaju tebi, već drugima kao što smo mi, daje ti njih, umesto nas, i nije mi lako da se prilagodim toj nepravednoj trampi u kojoj gubim duplo, gde se razum bori sa srcem, jer ljubaznost nikad neće pobediti ljubav.
E tako se osećam, bolno i prevareno! Izgubiš, a život ti zauzvrat da ljude koje nisi tražio, a nametnuti su ti, sa kojima govoriš ali ih ne razumeš, kojima trebaš da se prilagođavaš a ne da se uz njih razvijaš. Postaneš igrač u tuđem kolu. Putnik u inostranstvu. Kao kad ubereš cvet i odvojiš ga od korena. I onda se, kao takav, ubran i sam, susretneš sa drugim svojim ubranim cvećem, i više ni njih ne razumeš, jer i ono je negde, u inostranstvu, bačeno da se prilagođava, i tako se tamo i menja. Hoću da kažem, životni ciklus rađanja, odrastanja, ženidbe/udaje, reprodukcije, smrti, uopšte nije tako dug, došao mi je naglo, kao da ga nikad nisam ni očekivala. Nisam bila spremna na te promene, na to da ćemo mi odrasti, da će roditelji ostariti, da vas neće biti! Nekome je to vest u novinama, napisana tek tako, čisto da se prenese, da se objavi, kao informacija. Za mene, to je tornado, teška olujčina nasred okeana, atomski udar, eksplozija u mom malom svetu napravljenom od svih vas.
Tornado je odneo cvet u drugi grad. I cvet ima svoje cveće sad. I gomilu korova. Ali nikad više ovo cveće neće imati tako plodno tle.
Evo prošlo je godinu dana od kad nisi sa nama. A strašno mi je jer mi se čini kako nisi tu čitavu večnost. Glupa je to borba- s jedne strane si tu 29 godina, a sa druge- nema te tek jednu. Kako to da prihvatim? Nisam ni mala, odrasla sam osoba, vaspitana pod tvojom lupom. I ja i ostalih četvoro. Usmeravani smo tobom, tvojim postojanjem i tvojim bićem. Tvojim dobrim bićem. Tako sam tužna, i ogorčena, i smešna sama sebi, jer, neko je pretrpeo i veći gubitak u životu, i nastavio je, a ja se vučem i kaskam, u vrzinom sam kolu. Nema izlaza iz tog osećanja kad mu dopustiš da u tebe uđe. Ima i toga da je to do osobe, i ja jesam takva, mlakonja i emotivac, koji voli da nosi ružičaste naočare života pa tako često bude ranjen. Počinjem da gledam sivim očima, da se zaštitim. Već vidim tuđe nedostatke, unapred znam kada je u pitanju tužan kraj, predviđam probleme. To je verovatno deo odrastanja, ali i pamet, logičko zaključivanje, iskustvo. Takav si i ti bio.
Jači od najmlađeg. Kad se samo setim šta ste vas dvojica sve radili, borili se, obarali ruke prstima, ne šakama, pa kao boksovali. Celo si mu društvo isprepadao kad smo bili klinci. Terao ih i psovao i galamio. Posle ih koristio za sve moguće poljoprivredne rabote. Nedostaješ mu, tom malom dečaku u telu džina.
Nedostaješ svima.
Bili smo danas na groblju. Bilo je teško vreme. I ta stvar koja me prati kao da mi je sela na glavu, i sabila noge u zemlju. Nije lako doći i posetiti vas dvoje, od kojih smo svi nastali. Vas koji ste od nas napravili ljude. Još je teže od vas se oprostiti, kada te se i praunuci sećaju. Ta dva mala klipana od 2 godine danas su te dozivala. Zamisli! Oni te neće upoznati, i nećeš ih zelenim Tomosom voziti u videoteku po crtani na kaseti, neće ti se smejati kako isplaziš jezik dok voziš traktor, neće ti stajati na dlanu kao mi, neće videti da si vredan kao mrav, ni kako si brinuo sam o sebi kad si ostao sam, neće sa tobom igrati šah, neće čuti kako vičeš dok se kruni kukuruz, nećeš ih obradovati jaretom za rođendan, neće znati ko je Musa Kesedžija i Vila Ravijojla, oni se neće usred zime kod tebe ogrejati, njih nećeš braniti od roditelja kao nas..
Žao mi je zbog toga.
Bilo je lepo danas, videti sve te ljude koji su vas voleli. Okupili smo se, jeli i ćaskali, kao u stara dobra vremena kada smo za slavu pravili cirkus, kada nam je celo dvorište bilo prepuno ljudi koji su jeli, pili i pevali od jutra do mraka, kada smo svi bili, bar naizgled, složni, kada ste vas dvoje bili među nama. Ta sećanja me raduju, daju mi spokoj, iako ne mislim da će mi se u životu tako nešto ponoviti. Ne daju mi nadu. Jer život je ironija. Uzme ti ono što poznaješ, ono što je, ne tvoje, već ono što si ti, a zauzvrat ti pošalje neke druge, čudne ljude, neke koji ne pripadaju tebi, već drugima kao što smo mi, daje ti njih, umesto nas, i nije mi lako da se prilagodim toj nepravednoj trampi u kojoj gubim duplo, gde se razum bori sa srcem, jer ljubaznost nikad neće pobediti ljubav.
E tako se osećam, bolno i prevareno! Izgubiš, a život ti zauzvrat da ljude koje nisi tražio, a nametnuti su ti, sa kojima govoriš ali ih ne razumeš, kojima trebaš da se prilagođavaš a ne da se uz njih razvijaš. Postaneš igrač u tuđem kolu. Putnik u inostranstvu. Kao kad ubereš cvet i odvojiš ga od korena. I onda se, kao takav, ubran i sam, susretneš sa drugim svojim ubranim cvećem, i više ni njih ne razumeš, jer i ono je negde, u inostranstvu, bačeno da se prilagođava, i tako se tamo i menja. Hoću da kažem, životni ciklus rađanja, odrastanja, ženidbe/udaje, reprodukcije, smrti, uopšte nije tako dug, došao mi je naglo, kao da ga nikad nisam ni očekivala. Nisam bila spremna na te promene, na to da ćemo mi odrasti, da će roditelji ostariti, da vas neće biti! Nekome je to vest u novinama, napisana tek tako, čisto da se prenese, da se objavi, kao informacija. Za mene, to je tornado, teška olujčina nasred okeana, atomski udar, eksplozija u mom malom svetu napravljenom od svih vas.
Tornado je odneo cvet u drugi grad. I cvet ima svoje cveće sad. I gomilu korova. Ali nikad više ovo cveće neće imati tako plodno tle.
Нема коментара:
Постави коментар