Kako sam i opisala u prethodnoj objavi, u 27.godini saznajem da sam trudna 8 nedelja. Nenadano, iako mi je toliko i kasnila menstruacija, zivela sam kod momka, nismo se pazili i zeleli smo to (!?)
Imam majku i oca, i rodjenog brata. Sa nama u kuci zivela je mamina majka, moja draga Bakica. Ona i deda Boba izbegli su devedesetih iz Bosanske Krupe. O kako su oni bili dobri ljudi! Tihi, vredni, mrava nisu zgazili. Dosli su, kao i mnogi, bez icega, i hvala Bogu na tom mom tati koji je hteo i mogao da im pruzi krov nad glavom, kupi im vikendicu u naselju u blizini nase kuce gde su imali jednu kozu da se o njoj brinu i da imaju uvek svezeg mleka. Ziveli su tamo par godina, do jedne zime kad je deda umro. Imao je sedamdesetak godina, bio je sicusan i dovitljiv dedica, ali je bio i, sto bi se reklo, metiljav. Uvek ga je sve bolelo, i kukao je sirot, i to jutro je kroz sneg posao do kapije kad je pao. Izliv krvi na mozak. Bakica ostade sama, i nedugo potom dolazi kod nas da zivi.
O kako smo se nas dve druzile! Ona je kuvala, budila me, kuvala mi kafu. Duugo je znala da sedi sa mnom i da me slusa dok ucim. Ja kao procitam pa joj objasnim, a ona kaze ajde ponovo. Ja ponovim, a ona pita ''Jesi l' Duska saplavala?" Savladala. Jesam bakice, ajde da pijemo kafu.
Bakica se duuugo borila sa tugom za zavicajem, za dedom, bolovima u kostima, operisala je zuc, a svo to vreme mama i ja smo bile glavne i odgovorne za njeno zdravlje, preglede, lekove i sve ostalo. I tako je, jednog dana, Bakicu jako zaboleo stomak, nije mogla da izdrzi. "Ne brini nista, vozim te odmah, idem po kljuc, mama spakuj se, krecemo". Stizemo u Hitnu, milion brzih pregleda, doktori konstatuju zamrsenje creva. Pomazem joj nakon tri-cetiri neuspesna klistira da ode u toalet. Ona place sirota, boli je, al ipak se nasmejala par puta, jer ja sam se i dalje segacila, samo da joj skrenem misli sa bola. "Bakice, moras na operaciju, ne brini, bice sve u redu. Bicu tu kad se probudis. Bice ti lakse, i nece te boleti, vidimo se sutra.."govorim joj dok joj skidam maramu sa glave, i snalice iz kose..ostaje za nama kao uplaseno dete, sedeci na krevetu dok joj noge vise, u bolnickoj spavacici, tako sama i ogoljena, sa tugom u ocima.
Nije prezivela. Lekari su konstatovali tumor na debelom crevu kada su je otvorili. Nije dozivela da joj kazem da sam trudna, i ja sam saznala tek mesec dana kasnije.
Do citanja.
Imam majku i oca, i rodjenog brata. Sa nama u kuci zivela je mamina majka, moja draga Bakica. Ona i deda Boba izbegli su devedesetih iz Bosanske Krupe. O kako su oni bili dobri ljudi! Tihi, vredni, mrava nisu zgazili. Dosli su, kao i mnogi, bez icega, i hvala Bogu na tom mom tati koji je hteo i mogao da im pruzi krov nad glavom, kupi im vikendicu u naselju u blizini nase kuce gde su imali jednu kozu da se o njoj brinu i da imaju uvek svezeg mleka. Ziveli su tamo par godina, do jedne zime kad je deda umro. Imao je sedamdesetak godina, bio je sicusan i dovitljiv dedica, ali je bio i, sto bi se reklo, metiljav. Uvek ga je sve bolelo, i kukao je sirot, i to jutro je kroz sneg posao do kapije kad je pao. Izliv krvi na mozak. Bakica ostade sama, i nedugo potom dolazi kod nas da zivi.
O kako smo se nas dve druzile! Ona je kuvala, budila me, kuvala mi kafu. Duugo je znala da sedi sa mnom i da me slusa dok ucim. Ja kao procitam pa joj objasnim, a ona kaze ajde ponovo. Ja ponovim, a ona pita ''Jesi l' Duska saplavala?" Savladala. Jesam bakice, ajde da pijemo kafu.
Bakica se duuugo borila sa tugom za zavicajem, za dedom, bolovima u kostima, operisala je zuc, a svo to vreme mama i ja smo bile glavne i odgovorne za njeno zdravlje, preglede, lekove i sve ostalo. I tako je, jednog dana, Bakicu jako zaboleo stomak, nije mogla da izdrzi. "Ne brini nista, vozim te odmah, idem po kljuc, mama spakuj se, krecemo". Stizemo u Hitnu, milion brzih pregleda, doktori konstatuju zamrsenje creva. Pomazem joj nakon tri-cetiri neuspesna klistira da ode u toalet. Ona place sirota, boli je, al ipak se nasmejala par puta, jer ja sam se i dalje segacila, samo da joj skrenem misli sa bola. "Bakice, moras na operaciju, ne brini, bice sve u redu. Bicu tu kad se probudis. Bice ti lakse, i nece te boleti, vidimo se sutra.."govorim joj dok joj skidam maramu sa glave, i snalice iz kose..ostaje za nama kao uplaseno dete, sedeci na krevetu dok joj noge vise, u bolnickoj spavacici, tako sama i ogoljena, sa tugom u ocima.
Nije prezivela. Lekari su konstatovali tumor na debelom crevu kada su je otvorili. Nije dozivela da joj kazem da sam trudna, i ja sam saznala tek mesec dana kasnije.
Do citanja.
Нема коментара:
Постави коментар