Imala sam jako, jako lepo detinjstvo. Tata i stric ostali su u mestu u kom su i odrasli, tako da smo se mi, deca, svaki dan zajedno igrali do besvesti! Moj mladji brat i ja bili smo ekipa, i mi nismo zeleli da idemo u zabaviste. Tj taj mali glavonja kaze da nece, i njega ne vode, a ja jadna moram da idem? E pa necu kad nece ni on :) Imali smo ko da nas cuva dok su nam roditelji na poslu. Imali smo njih: babu i dedu (tatine).
Deda je bio opasan! O Bogo moj! Mi se igramo i gledamo svoja posla, citava ulica je zakrcena od dece, igra se "policajaca i lopova", svi trce, guraju se, otimaju, kad odjednom iznad glava prolece stap, batina, sta 'oces. Sta je deda imao pri ruci. ''Sikter!" "Kapija!" "Bezi ide dedaaa!!" To se deda salio, kontam.
Onaj moj mali brat gore naveden, e taj me je uvek uvaljivao u probleme. Jednog dana on je odlucio da izvadi stranicu od traktora (citaj: veliku debelu drvenu palicu) i da sa istom vitla u krug. Ja dolazim, vidim on crce od smeha, vrti se, vrti, i ja da pridjem kad palica, nicim izazvana, zavrsi meni u ustima! Pukla me tako da mi je zub mlecni ispao, i nikada nije izrastao kako treba. Rezime: ja placem, on se smeje, baba me umlatila. E zivote! Uvek je posle lagala i rekla da me nije tukla jako, samo me pljusnula kao opomenu da ubuduce pazim sta radim. Tukla me je baba jos mnooogo puta, sve zbog onog zvekana, i ni slutila nisam tada da ce ona biti moj najveci prijatelj.
Moja baba bila je vrlo za**bana zena. Npr. cica zima napolju, ona zove kaze ''ajde dodji da mi operes zavese'' Nikakav problem kontam, samo ih malo provucem kroz vodu i omeksivac pa ih okacim kad se iscede. "Da, ali u 'ladnoj vodi, da se ne izguzva!" , kaze ona i okrece slavinu skroz na hladno. "Ili radi kako ti ja kazem il' nemoj nikako!" I tako, eto ti mene, nad kadom trljam zavesu, voda 'ladna, ruke trnu, zubi cvokocu, baba stoji iznad mene sa stapom u ruci-nadgleda, dodje deda i ugasi svetlo da ne trosimo struju.
Baba je operisala srce. Ja je vodila. U stvari, od kad sam polozila sa 18.god, bila sam dezurni medicinski radnik za celo dvoriste: baba, bakica, deda, strina, cicko, mama, tata, brat, deca.....Posle operacije brinula sam o njenim lekovima, kontrolama, trombotestu. Znale smo stoput da krenemo u Kamenicu preko Miseluka i da se zapricamo i da promasimo skretanje i odemo u Novi Sad. Onda ja njoj kazem, evo baba, vidi Strand, vodim te u razgledanje, a ona crce od smeha, samo vidis kako joj stomak odskace, sirok osmeh i te oci sjajne koje su tako volele zivot. Imala je ona problema i sa venama, nema sta nismo radili i probali, kupovali, donosili, mazali..Obozavala je zivot, bila je borac kakvog nigde nema, na sve je bila spremna da pokusa da se spasi ali svi su nasi pokusaji imali vrlo male rezultate. Najgore stanje bilo je dok sam ja bila u 8.mesecu trudnoce, odmah nakon moje svadbe i svadbe moga brata (u razmaku od mesec dana ja se udala, brat se ozenio).
Stanje nogu se pogorsalo, i uspeli smo da je ubacimo u bolnicu da lezi, kako bi bila pod stalnim nadzorom, kako bi joj redovno sanirali rane, kako bi joj pomogli. I jesu, ali srce je bilo slabo. Iz Pokrajinske bila je prebacena u Kamenicu i tu se upokojila.
Poslednji put kad sam je videla stavila sam njenu ruku na svoj stomak, i moja beba je sutnula u ruku a ona se smejala. Svi su bili ljuti na mene jer trudnica ne treba da ide po bolnicama. "Lepo se slazi sa svima" rekla je. Otisla sam i ni slutila nisam da je to bio oprostaj.
Nisam to nikad posteno ''podnela''. Ne podnosim ni sad tu cinjenicu da je nema.
Do citanja.
Deda je bio opasan! O Bogo moj! Mi se igramo i gledamo svoja posla, citava ulica je zakrcena od dece, igra se "policajaca i lopova", svi trce, guraju se, otimaju, kad odjednom iznad glava prolece stap, batina, sta 'oces. Sta je deda imao pri ruci. ''Sikter!" "Kapija!" "Bezi ide dedaaa!!" To se deda salio, kontam.
Onaj moj mali brat gore naveden, e taj me je uvek uvaljivao u probleme. Jednog dana on je odlucio da izvadi stranicu od traktora (citaj: veliku debelu drvenu palicu) i da sa istom vitla u krug. Ja dolazim, vidim on crce od smeha, vrti se, vrti, i ja da pridjem kad palica, nicim izazvana, zavrsi meni u ustima! Pukla me tako da mi je zub mlecni ispao, i nikada nije izrastao kako treba. Rezime: ja placem, on se smeje, baba me umlatila. E zivote! Uvek je posle lagala i rekla da me nije tukla jako, samo me pljusnula kao opomenu da ubuduce pazim sta radim. Tukla me je baba jos mnooogo puta, sve zbog onog zvekana, i ni slutila nisam tada da ce ona biti moj najveci prijatelj.
Moja baba bila je vrlo za**bana zena. Npr. cica zima napolju, ona zove kaze ''ajde dodji da mi operes zavese'' Nikakav problem kontam, samo ih malo provucem kroz vodu i omeksivac pa ih okacim kad se iscede. "Da, ali u 'ladnoj vodi, da se ne izguzva!" , kaze ona i okrece slavinu skroz na hladno. "Ili radi kako ti ja kazem il' nemoj nikako!" I tako, eto ti mene, nad kadom trljam zavesu, voda 'ladna, ruke trnu, zubi cvokocu, baba stoji iznad mene sa stapom u ruci-nadgleda, dodje deda i ugasi svetlo da ne trosimo struju.
Baba je operisala srce. Ja je vodila. U stvari, od kad sam polozila sa 18.god, bila sam dezurni medicinski radnik za celo dvoriste: baba, bakica, deda, strina, cicko, mama, tata, brat, deca.....Posle operacije brinula sam o njenim lekovima, kontrolama, trombotestu. Znale smo stoput da krenemo u Kamenicu preko Miseluka i da se zapricamo i da promasimo skretanje i odemo u Novi Sad. Onda ja njoj kazem, evo baba, vidi Strand, vodim te u razgledanje, a ona crce od smeha, samo vidis kako joj stomak odskace, sirok osmeh i te oci sjajne koje su tako volele zivot. Imala je ona problema i sa venama, nema sta nismo radili i probali, kupovali, donosili, mazali..Obozavala je zivot, bila je borac kakvog nigde nema, na sve je bila spremna da pokusa da se spasi ali svi su nasi pokusaji imali vrlo male rezultate. Najgore stanje bilo je dok sam ja bila u 8.mesecu trudnoce, odmah nakon moje svadbe i svadbe moga brata (u razmaku od mesec dana ja se udala, brat se ozenio).
Stanje nogu se pogorsalo, i uspeli smo da je ubacimo u bolnicu da lezi, kako bi bila pod stalnim nadzorom, kako bi joj redovno sanirali rane, kako bi joj pomogli. I jesu, ali srce je bilo slabo. Iz Pokrajinske bila je prebacena u Kamenicu i tu se upokojila.
Poslednji put kad sam je videla stavila sam njenu ruku na svoj stomak, i moja beba je sutnula u ruku a ona se smejala. Svi su bili ljuti na mene jer trudnica ne treba da ide po bolnicama. "Lepo se slazi sa svima" rekla je. Otisla sam i ni slutila nisam da je to bio oprostaj.
Nisam to nikad posteno ''podnela''. Ne podnosim ni sad tu cinjenicu da je nema.
Do citanja.
Нема коментара:
Постави коментар